Nżtt
Vķsindi og trś
Sišferši og trś
Stjórnmįl og trś
Rökin gegn guši
Kristindómurinn
Heilagur hryllingur
Nżöld
Kjaftęšisvaktin
Fleyg orš
Ófleyg orš
Hugvekjur
Skeptķkus
Efahyggjuoršabókin
Gušlast
Rökvillur
Vķsanir
Lesendabréf
Vefbókasafn
FAQ
Aftur į Vefbókasafn

Trś og trśleysi

Pjetur G. Gušmundsson

 

Trś og trśleysi

 

Oršiš trś hefur margar merkingar ķ ķslensku mįli, eins og öllum er kunnugt. Žessi merkingarmunur er žrįfaldlega notašur til žess aš rugla saman ólķkum hugtökum og torvelda skilning og įlyktanir. Jeg hef heyrt menn halda žvķ fram, spauglaust, aš trśleysi vęri ekki til meš mönnum, engin mašur vęri trślaus, enginn fullžroska mašur og heill į sįl og lķkama vęri til, sem ekki tryši žrįfaldlega žvķ, sem honum vęri sagt, t. d. frįsögnum um hversdagslega og almenna višburši.

Ķ žessu erindi mun jeg nota oršiš trś ķ merkingunni gušstrś. En gušstrś nefni jeg žį ķmyndun manna, aš til sje guš eša gušir. Og aš trśa į guš veršur žaš žį, aš taka tillit til hins ķmyndaša gušs, eiga viš hann andleg višskifti sem koma fram ķ trausti, žjónkun eša ótta.

Ķ rauninni er žó skilgreiningin ekki tęmd meš žessu, žvķ eftir er aš tala um hvaš er meint meš oršinu guš. Skilningur manna į žvķ hugtaki er vķst ęši misjafn. En žó held jeg aš flestum geti komiš saman um žann eignleika gušs, aš hann sje skynręnn mįttur, manninum yfirsterkari, mįttur, sem mašurinn telur sig verša aš gjalda varhuga viš, beygja sig undir, haga sér eftir eša koma sjer vel viš.

Öll trś er bygš į vanmįttartilfinningu, andlegri eša lķkamlegri.

Į frumstigi menningarinnar er žekkingin į lįgu stigi, skilningur lķtill į nįttśrulögmįlunum og orakasamhengi atburšanna. Žegar mennirinir gįtu ekki rįšiš gįturnar meš ašstoš rökręnnar skynsemi, žį gripu žeir til getgįtunnar. Žegar žekkingiu vantaši til žess aš skżra orsakir einhvers nįttśruvišburšar, žį var litiš į višburšinn sem dutlungaframkvęmd einhverrar skynręnnar veru. Rįšningin varš žį tilgįta um tilveru einhvers gušs. Ķ nįttśrunni voru ótal fyrirbęri, sem höfšu įhrif į hag manna og óskir, til betra eša verra vegar. Žessi fyrirbęri uršu efnivišur ķ sköpun ótal guša. Alt sem manninum var ofvaxiš aš skilja, eša hafa vald į, varš efnivišur ķ guš og tilefni įtrśnašar. Menn trśšu į sólina, stjörnurnar, eldinn, vindinn, sjóinn, vötnin, įrnar, lękina, fjöllin, trjen, fuglana, viskana, dżrin, stokka og steina, - yfir höfuš alla skapaša hluti į jörš, ķ jörš og yfir jörš.

Žessi gušasmķš var ķ upphafi mesta klambur, žvķ fįir eru smišir ķ fyrsta sinn. Guširnir voru ófullkomnir aš fyrstu gerš, og aš žvķ žurftu mennirnir sķ og ę aš laga žį til eša gera žį upp aš nżju.

Ķ öllu žessu gušasmķši var mašurinn sjįlfur fyrirmyndin sem notuš var. Mennirnir sköpušu gušina ķ sinni mynd, ķ öllum ašalatrišum. Žessvegna höfšu guširnir alla mannlega eiginleika. Žeir voru żmist góšir eša illir, vitrir eša heimskir, fagrir eša ljótir og žar fram eftir götunum.

Višskiptum sķnum viš gušina varš mašurinn aš haga eins og višskipti sķnum viš menn. Hann varš aš blķška žį meš matargjöfum eša öšrum veršmętum, ausa į žį hóli og skjalli, hręra žį til mešaumkunar meš bęnum og harmatölum, beita žį brögšum, heita žeim fylgi og fulltingi gagnvart öšrum gušum, hóta žeim uppsögn allrar hollustu eša blįtt įfram siga į žį öšrum og sterkari gušum.

Öll žessi gušaframleišsla hefur į öllum öldum haft einn og sama tilgang: aš bęta upp vanmįtt mannsins ķ lķfsbarįttunni og vera hjįlpartęki til žess aš koma fram vilja og óskum, vera tęki til aš afla matar og annara lķfsžarfa, og nį valdi yfir öšrum mönnum eš mannflokkum.

Samkomulag mannanna hefur aldrei veriš beisiš. Og aušvitaš kom žeim ekki saman um notkun gušanna, fremur en annaš. Hver hópur manna leitašist viš aš vera sjįlfum sjer nógur og hafa sem minst saman viš ašra hópa aš sęlda, fram yfir naušsynleg verslunarvišskifti. Hver žjóšflokkur vildi um fram alt hafa sķna eigin guši, sem hann löggilti sjerstaklega fyrir sig. En af žvķ leiddi aš ašrir gušir, sem ekki hlutu žessa löggildingu voru śtskśfašir, hęddir og hatašir. Innan žjóšflokksins fór einnig fram skipulagning į hagnżtingu gušanna. Sumir voru rįšnir til aš vera ęttargušir, ašrir til žess aš vera heimilisgušir o. s. frv.

Meš vaxandi notkun mannvitsins, aukinni tękni og rįškęnsku ķ lķfsbarįttunni, myndušust stęrri og stęrri valdasveipir. Vald heimilisins hvarf undir yfirvald ęttflokksins, vald ęttflokkanna undir vald žjóšhöfšingjans og stundum runnu völd margra žjóšhöfšingja saman undir yfirvald rķkistjórnar. Alt žetta varš til žess, aš hagnrżting hinna minnihįttar guša varš óžörf, og žeim var varpaš į sorphauginn ķ hundrašatali. Eftir stóšu aš eins žeir gušir, sem vęru verkfęri hinna stęrri valdasveipa. Drottinvald žjóšar eša rķkis fann sjer ekki henta aš hafa ķ žjónustu sinni marga guši, jafnmįttuga. Žeir gįtu oršiš ósamžykkir, og sį sem komst ķ hallstöšu viš rķkisvaldiš var altaf lķklegur til žess aš efla andstöšu gegn žvķ.

Bein afleišing af žessu var löggilding eins gušs, lögleišing eingyšistrśar. En žó aš eingyšistrś vęri lögleidd, var ęfinglega allmörgum gušum lofaš aš hjara, sem undirtyllum ašalgušsins.

Žetta er žaš įstand ķ trśarbrögšum, sem nśtķminn į viš aš bśa ķ stórum drįttum.

Oft kom žaš fyrir aš žjóšhöfšingi óskaši eftir vinįttu eša ašstoš annarar žjóšar til žess aš halda völdum sķnum eša efla žau. Til žess aš fį žį ósk uppfyllta, varš hann stundum aš sęta žvķ skilyrši aš taka viš guši žeirrar žjóšar, sem hann leitaši fulltingis hjį. Meš žvķ seldi hann žjóš sķna aš vķsu undir nokkur yfirrįš annarar žjóšar, en į žann hįtt, sem alment vakti litla eša enga eftirtekt. En persónuvaldiš og brįšabirgšahagnašurinn sat ęfinlega ķ fyrirrśmi.

Į žennan hįtt var kristin trś lögleidd į Noršurlöndum.

Meš žessu móti gat einn guš oršiš guš margra rķkja. Žessar tiltektir rišu žó ķ bįg viš ešli og ętlun eingyšistrśar. Žaš kom fljótt ķ ljós, aš gušinn gat ekki žjónaš mörgum herrum ķ senn. Žegar tvęr žjóšir, sem höfšu sama guši, ruku saman ķ ófriš, heimtaši hvor žjóšin um sig alla ašstoš gušsins sjer til fulltingis, og hinni žjóšinni til ófarnašar. Dęmi upp į žetta eru mörg og augljós frį sķšustu heimstyrjöld. Žetta hefur oft komiš fyrir įšur og oršiš gušum til hins mesta hnekkis.

Žaš er alveg augljóst, aš sį guš, sem nś er yfirguš Evrópu og Amerķku, er kominn ķ mjög athyglisverša ašstöšu. Žaš er aš verša greinilegra meš hverjum degi sem lķšur, aš hann getur ekki annaš sķnu upphaflega hlutverki. Žeim fer žvķ sķ og ę fjölgandi, sem telja hans hlutverki lokiš.

En eftir er samt mikill sęgur manna, sem ekki telur sig geta įn hans veriš. Eftir er sęgur manna sem eru frį blautu barnsbeini svo andlega žręlkašir af trś, aš žeir telja sjer naušsynlegt aš hafa guš, hvernig svo sem hann er, eša veršur, og įn žess aš ķhuga nokkuš tilganginn meš žvķ.

Enn eru ašrir menn, sem vilja bjarga žessum guši frį glötun meš žvķ aš gera hann upp aš nżju, fį honum nś hluverk, nżjan tilgang. Žessi endursmķš stendur nś sem óšast yfir, og hjį žessum mönnnum breytir gušinn mynd og ešli meš hverju įri sem lķšur, eftir žvķ, sem smķšavinnunni vindur fram.

Nś geri jeg rįš fyrir žvķ aš mörgum muni ofbjóša žessi umsögn mķn um gušina. Menn muni hugsa sem svo, aš žetta sje sprottiš af illum hug trśleysingja til trśarinnar, og svona tali engir ašrir en trśleysingjar.

Móti žvķ ber heg hiklaust fram žį stašhęfingu. aš žaš eru einmitt įköfustu trśmennirnir, sem į öllum tķmum hafa haršast leikiš gušina og hįšulegast - ašra en sinn eigin guš. Į öllum tķmum eru žaš trśleysingjarnir, sem mildasta og sanngjarnasta dóma fella um guši og trśarbrögš, og svo mun verša hjer.

Trśleysingjar hafa veriš til į öllum öldum og meš öllum žjóšum. Žeim mį meš nokkrum sanni skifta ķ fjóra höfušflokka.

Ķ fyrsta lagi tel jeg börn. Žau eru öll trślaus, skamt eša langt fram į aldur. Žau eru aš vķsu haldin vanmįttarkend, sem er skilyrši trśar. En žau bera bera ekki įhyggjur fyrir sķnum hag, sem nįi nokkuš verulega śt fyrir lķšandi auknablik. Žau varpa öllum įhyggjum sķnum į žaš fulloršna fólk, sem veitir žeim forjį, og žurfa žvķ ekki į guši aš halda.

Ķ öšrum flokki tel jeg žį fulloršnu menn, sem skortir undirstöšuskilyrši trśar, vanmįttarkendina, eša finna svo lķtiš til hennar, aš žeim žykir ekki žörf aš bęta upp vanmįtt sinn meš svo vafasömum rįšstöfunum, sem trśin er. Žessir menn eru talsveršur hluti af mannfólkinu į hverjum tķma. Žeirra veršur vart ķ fornritum okkar, og žar er um žį sagt, aš žeir trśšu ekki į guš, heldur mįtt sinn og megin. Žaš var aš vķsu engin trś, žó svona sje aš orši kvešiš, heldur sjįlfstraust. Žaš er ekki ómerkilegt, aš sagnaritararnir skyldu žekkja įstęšuna fyrir trśleysi žessara manna og tilgreina hana, einmitt höfušįstęšuna, skort į vanmįttakend.

Ķ žrišja flokki eru žeir trślausir menn, sem skilja trśna, vita hvernig hśn er undir komin, og fyrir žį sök telja hana gagnslausa fyrir sig til uppbóta į vanmętti, en vilja hinsvegar ekki nota hana sem vopn eša vjel ķ višskiftum sķnum viš ašra menn.

Ķ fjórša flokki eru žeir trślausir menn, sem af rįšunum hug nota trśna sjer til hagsbóta, nota hana sem yfirvarp ķ višskiftum viš ašra menn, til žess aš villa žeim sżn eša gera trśarfortölur sjer aš atvinnu.

Žessa menn, trśarhręsnara, tel jeg hjer fyrir samręmis sakir. Annars eru žeir ęfinlega taldir meš trśmönnum og oft fremst ķ flokki žar. Mjer er žó svo ókęrt aš telja žį mešal trśleysingja, aš jeg skil žį alveg undan žvķ, sem jeg segi um trśleysingja hjer į eftir.

Trśmönnum vil jeg skifta ķ tvo flokka, ķ stórum drįttum.

Ķ fyrra flokki tel jeg žį , sem trśa af innilegri sanfęringu og leita traust hjį guši til uppbótar vanmętti sķnum ķ lķfsbarįttunni og eru sannfęršir um aš fį frį honum uppfyllingu óska sinna og vona, žessa heims eša annars heims.
Žaš er trś žessara manna, sem allir sęmilega mentašir trśleysingjar hljóta aš bera fulla viršingu fyrir.

Ķ sķšari flokki tel jeg allan žann fjölda manna, sem jįtar og rękir trś sķna sem siš, alveg eins og menn rękja žann siš aš heilsast og kvešjast. Žessir menn nota guš eins og einskonar hjįlpargagn, žegar sjerstaklega žarf į aš halda, įkalla hann žį eša skjalla, en lįta alveg lönd og leiš žess į milli.

Žetta eru og verša kostir trśrarinnar svo lengi, og aš svo miklu leyti, sem žetta hluverk hennar veršur ekki leyst į annan hagkvęmari og sišręnni hįtt.

Į fyrri tķmabilum menningarinnar höfšu flestir fullžroska menn žörf fyrir trś, meiri eša minna, sökum vanmįttar sķns og vanžekkingar. En sś trśaržörf hefur fariš žverandi aš sama skapi, sem žekking manna tók framförum, og aš sama skapi, sem žekking manna tók framförum, og aš sama skapi, sem samvinna manna og fjelagslķf žroskašist. Žau fyrirbrigši, sem menn skildu ekki, uršu orsök til trśar. En žau gįtu ekki veriš orsök eftir aš menn skildu žau.

Žegar višurkendar sišareglur fjelagslķfsis geršu hinum sterkari aš skyldu aš bera byršar hins mįttarminni, žį žurfti hin mįttarmini ekki aš leita annara śrręša til žess aš fį byršarnar bornar. Žannig hlżtur vaxandi samhjįlp manna og aukin žekking sķ og ę aš fękka stošum undir trśnni.

Viš trśalausir menn lķtum svo į, aš žekking og samhjįlp komi mannkyninu meira aš notum en trś. viš viljum žvķ efla žekkingu og samhjįlp, og eyša trśnni aš sama skapi sem žaš tekst.

Žegar ég taldi upp mikilsverša kosti trśarinnar, hafa sumir įheyrendur mķnir vafaluast į žaš sem višurkenningu mķna į įgęti trśarinnar, sem komi ķ mótsögn viš önnur ummęli mķn um trśna.

Žessum mönnum vil jeg svara žvķ einu, aš benda žeim į alkunna stašreynd sem er žessi: Rammasta eitur getur veriš lķfgjafi, - og leiši jeg lęknana sem vitni ķ žvķ mįli. Trśin į sammerkt viš marga hluti um žaš, hśn er śt af fyrir sig hvorki góš eša ill, heldur fęr žį eiginleika fyrir notkun. Og žó aš trśin hafi oršiš til blessunar fyrir notkun, žį veršur žvķ ekki móti męlt, aš hśn hefur ķ annan staš oršiš til bölvunar fyrir notkun.

Žessum oršum vil ég finna nokkurn staš, enda žótt fllutningstķmi minn hjer marki mjer svo žröngan bįs, aš jeg get aš eins tępt į žvķ helsta.

Žeir, sem telja menn į aš meta trś meira en skynsemi, žeir vinna į móti skynseminni. Og žar sem skynsemi mannsins er grundvöllur allrar sišmenningar, žį er meš žessu veriš aš vinna į móti žroska sišmenningarinnar. Skynsemin sannar stašhęfingar sķnar meš vitnisburšum orsakalögmįlsins, - meš skķrskotun til žeirra reglna, sem orsakir og afleišingar hlżša og altaf mį prófaaš eru samręmar, og einu nafni nefnast rök.

Žó aš mannkyniš hafi bśiš til 100 žśsund guši, žį hafa ekki enn ķ dag fengist rökręnar sannanir fyrir tilveru eins einasta gušs.

Žessi fullyršing mķn sętir vęntanlega ekki miklum andmęlum, žvķ jeg veit ekki betur en kennimenn kirkjunnar haldi žvķ išulega fram, aš ešli gušdómsins verši ekki męlt į kvarša žekkingarinnar. Jeg fullyrši lķka aš kennimenn ķslensku kikjunnar, hver einn og einasti, samsinnir žvķ, sem jeg sagši nś um gušina - aš einum guši undanskildum.

Į öllum svišum mannlķfsins, öšrum en trśarsvišinu, er žess krafist, aš menn hagi hugsun og athöfnum eftir rökręnum reglum. Engin banki ķ veröldinni vill kaupa af mjer vķxil meš tryggingu ķ žeirri stašhęfingu minni, aš guš muni borga vķxilinn į gjalddaga. en žegar andleg velferš einstaklingsins er aš ręša, ekki aš eins ķ žessu lķfi heldur eilķflega, žį segja trśmennirnir aš einstaklingnum sje nóg aš trśa žvķ, sem honum er sagt um žį hluti, žó aš engin rök renni žar undir.

Ef jeg segi viš trśmanninn, aš į hans guš vilji jeg ekki trśa. En jeg žekki sjįlfur annan guš, sem jeg trśi į, og žaš skuli hann lķka gera, žį bregst trśmašurinn illa viš og haršneitar aš trśa. Eftir žvķ ętti jeg aš vera skyldur til aš trśa, sem hann hefur eftir öšrum. Hann aftur į móti ekki skyldur til žess aš trśa mķnum oršum. fyrir honum er ómerkileg sögusögn, sem bśin er aš flękjast milli manna og žjóša ķ 2000 įr - höfš eftir einhverjum mentunarsnaušum manni austur ķ Asķu - gullvęgur sannleikur og óvéfengjanlegur. En orš mķn sęmilega mentašs nśtķšarmanns, sem hann getur krafiš frekari skżringa, žau eru honum einskis virši.

Žessi fyrirlitning trśmannins į heilbrigšri skynsemi er vissulega rįšin til žess aš verka spillandi į dómgreind hans yfirleitt.

Aš žessu leyti verkar trśin afmentandi.

Žvķ er haldiš fram, aš trśin sje ekki ašeins trygging fyrir velfarnaši ķ öšru lķfi. heldur lķka sišabótamįl ķ žessu lķfi.

Žess mį finna mörg dęmi, aš trśin hefur verkaš ķ įtt til sišbótar. En hin eru lķka dęmin til, aš trśin hefur verkaš sišspillandi. Og žvķ mišur eru žau dęmin augljósari og stórbrotnari. Flest hin hręšilegustu sišspjöll sem mannkynssagan hefur aš segja, hafa veriš framin ķ nafni trśarinnar. Viltar og hįlfviltar žjóšir hafa veriš ręndar, žręlkašar og myrtar ķ nafni trśarinnar. Allar ógnir rannsóknarrjettarins į Spįni voru framdar ķ nafni trśarinnar. Allar galdrabrennur mišaldanna fóru fram ķ nefni trśarinnar. Sórfeldar styrjaldir, meš öllum žeim ógnum, sem eru jafnan samfara, voru hįšar ķ nafni trśarinnar, og svo mętti lengi telja.

Žessum stašreyndum eru margir menn vķsir til aš hólka fram af sjer meš žvķ aš segja sem svo, aš žetta heyri til horfnum tķmum og komi trś nśtķmans ekkert viš. Og jeg skal ganga inn į žaš, aš lįta žau dęmi vera gleymd, ef trśin nś į tķmum reynist vera sišbętandi. En jeg get ekki fundiš aš svo sje. Jeg hef ekki oršiš žess var į minni ęfi, aš trśmenn sjeu sišbetri menn yfirleitt en bęndur og verkamenn.

Sišgęšiš er lögmįl fjelagslķfsins og fullkomnast meš fullkomnun žess. Allar umbótaframfarir fjelagslķfsins męta andśš hjį trśnni yfirleitt. Trśin er ķ ešli sķnu ķhaldssöm og ófśs į breytingar. Um hana gildir žaš, sem Stephan G. Stephansson segir um Jahve: Hann hefur aldrei of fljótt stutt uppįstungur góšar.

Ķ framfaramįlum verkar trśin eins og dragbķtur į sleša. Žaš er einn af hennar miklu ókostum.

Žį vil jeg minnast į žį stašreynd, aš trśin hefir veriš, er, og mun ęfinlega verša verkfęri ķ hendi valdsins. Žaš styšur hvort annaš. Trśin višheldur valdinu og valdiš višheldur trśnni. Meš oršinu vald į jeg hjer sérstaklega viš aušvaldiš, žvķ aš er nś sterkast og įhrifarķkast allra tegunda valds. Aušvitaš er andstęša fjelagslķfsins, samstarfs manna og bręšralags. Žaš hefur į hverjum tķma og hverjum staš ašstöšur, sem žaš žarf aš verja gegn įhrifum breytinganna, framfaranna, og er žvķ ķ ešli og veru ķhaldssamt. Valdiš finnur ķ trśnni - sem er ķhaldsöm eins og žaš - śtvališ verkfęri til žess aš aftra breytingum, hefta mentun lżšsins, meš žvķ aš beina fręšslunni sjerstaklega aš įhugamįlunum valds og trśar, spyrna gegn öllum nżungum, sem lķklegar eru til aš raksa ašstöšu valds og trśar, žar meš tališ mestum umbętum ķ fjelagsmįlum manna. Aušvaldiš styšur kirkjuna og birgir hana af fje, svo hśn geti haldiš uppi her af atvinnu-trśmönnum, mįlališi, sem hefur žaš hlutverk, aš halda lżšnum viš trśna og frį žekkingunni. Žessir mįlamenn kirkjunnar, sem hafa žaš fyrir atvinnu aš troša ķ fólkiš, verša aušvitaš aš vinna eitthvaš fyrir kaupi sķnu. Enda ganga hinir röskustu žeirra hart aš verki. Žeirra hlutverk er aš žrengja trśnni upp į fólkiš, hvar sem viš žvķ veršur komiš. Žeir gera sjer enga rellu śt af žvķ, hvort mašur žarf į trś aš halda eša žarf ekki, hvort lķklegt er aš trśin verši honum til gagns, einskis gagns eša ógagns. Žetta sannast best į žvķ, aš žeir eru hvergi eins ašsśgsmiklir eins og viš börn og unglinga. Ekkert barn ķ žessu landi į nokkursstašar frišlżstan blett eša hęli eša hęli gegn įróšri žessara atvinnu-trśmanna. Žeim er hiš mesta kappsmįl aš vekja vanmįttartilfinninguna sem vķšast og mest, og sem fyrst hjį hverjum manni, svo trśin fįi žar jaršveg aš vaxa ķ. Meš žessu eru žeir vitandi - og žó reyndar langt um fleirri óvitandi - aš bśa til mein, svo trśnni gefist sem flest tękifęri til aš gręša mein. Žessi įróšur atvinnu-trśmannanna veršur svo vjelręnt starf, aš žeir eru oftast starblindir fyrir żmsu athęfi sķnu, sem jafnvel er fullkomlega ósambošiš viršingu hins ķmyndaša gušs. Er skamt aš seilast til dęmis um žaš, žar sem er bęnin. Atvinnu-trśmennirnir halda žvķ fast aš fólki aš bišja guš um hin og önnur hagsmuna- og gešžóttaatriši. Fólkinu er kent, aš žaš eigi ekki aš sętta sig viš forsjį gušs, heldur skuli žaš gera sjer alt far um aš hafa įhrif į geršir hans og fyrirętlanir, žaš į aš snśa guši eins og snęldu, eftir sķnum eigin hagsmuna- og įhugamįlum. Trślausum mönnum hlżtur aš blöskra slķkt viršingarleysi trśamannanna fyrir hinum ķmyndaša gušdómi. Hróplegt dęmi upp į viršingarleysi trśamannanna fyrir guši eru įheitin. Jafnvel sjįlfur biskupinn svķfist ekki žess aš auglżsa opinberlega, aš žessi mašur eša hinn hafi heitiš į Strandarkirkju og oršiš vel til (og gefur žar meš öšrum óbeint bendingu um aš gera hiš sama). Meš žessu er okkur gefiš ķ skyn, aš forsjónin, sjįlfur guš, hafi unniš žaš til fyrir 2 kr. hagnaš til handa Strandarkirkju aš breyta įšur geršu įformi sķnu. Slķkt og žvķlķkt sem žetta er óręk sönnun žess, aš trśin hefir lamandi įhrif į sómatilfinningu manna.

Vegna žess aš trśin er handbendi aušvaldsins, eša aš žvķ leyti sem hśn er žaš, hlżtur hśn aš hafa afturdręg įhrif į alla menningu.

Jeg hefi nś drepiš į nokkra ókosti trśarinnar sem jeg tel vera žess ešlis, aš hafa mišur ęskileg įhrif į žjóšmenninguna yfirleitt.

Hinsvegar vil jeg foršast aš kasta rżrš į trśna sem einkamįl einstaklingsins, žegar einstaklingurinn rękir trś af innri žörf, einlęgri sannfęringu, og įn žess aš veraldleg hagsmunasjónarmiš sjeu žar undir falin. Žį trś į hver mašur aš mega rękja óįreittur af öllum, og hafa fjelagsskap viš skošanabręšur sķna um rękslu slķkrar trśar, hverju nafni sem hśn nefnist.

Į sama hįtt krefjumst viš trślausir menn žess aš vega vera óįreittir af trśnni, og mótmęlum žvķ haršlega aš trśmenn beiti valdi til žess aš gera okkur aš kauplausum vinnumönnum trśarinnar. En žaš eru nś einmitt žaš sem žeir gera. Žeir beita rķkisvaldinu til žes aš lįta okkur róa undir krikjunni, hvort sem viš viljum žaš eša viljum ekki.

Stjórnarskrįin lętur lķta svo śt sem hjer sje trśfrelsi ķ landi. Žetta trśfrelsi nęr žó ekki lengra en žaš, aš mönnum er heimilaš aš velja į milli trśarbragšanna. Žar er blįtt įfram gengiš framhjį trślausum mönnum, svo sem vęru žeir ekki til, enda žótt žeir skipi vafalaust meirihluta žjóšarinnar.

Ķ stjórnarskrįnni er ofur sakleysislega kvešiš svo aš orši:

„Enginn er skyldur til aš inna af hendi persónuleg gjöld til neinnar annarar gušsdżrkunar en žeirrar, sem hann sjįlfur ašhyllist“.

En hvaš er um hina, sem enga gušsdżrkunar ašhyllast? Stjórnarskrįin steinžegir um žaš.

Auk žess veršur skaleysissvipurinn į žessari grein heldur lķtils virši, žegar til framkvęmdarinnar kemur. Žį er alt aftur tekiš, sem žarna var lofaš, En žaš stafar af žvķ, aš ķ annari grein ķ sömu stjórnarskrį er įkvešin kirkja löghelguš til aš vera rķkiskirkja og rķkisvaldinu fyrirskipaš aš styšja hana og vernda. Žetta veršur rķkisvaldiš aš gera, og gerir, meš žvķ aš birgja hana aš fje śr rķkissjóši, - fje sem tekiš er af skattžegnum rķkisins, įn tillits til žess, hvort žeir ašhyllast fremur eina trś eša ašra - eša enga trś.

Žeim mönnum sem ekki eru ķ žjóškirkjunni, eša öršum višurkendum trśarbragšaflokki, er gert skylt aš greiša gjöld, sem annars įttu aš renna til žjóškirkjunnar, til rķkisins (nįnar tiltekiš Hįskóla Ķslands). En žašan rennur svo nokkuš af žeim til žjóškirkjunnar.

Žaš eru ekki smįręšis hlunnindi, aš fį heimild til aš fara ķ sveig aš markinu, ķ stašinn fyrir aš fara žangaš beint!
Viš trślausir menn vitum vel hvernig žessar vķfilengjur allar eru undir komnar. Trśmennirnir finna vanmįtt sinn til aš halda kikjunni upp. Žeir vita aš į eignin fótum getur hśn ekki stašiš. Hśn veršur aš hafa stušning af rķkisvaldinu. Sjer til višhalds veršur kirkjan aš fį lišstyrk trślausra manna, og žann lišstyrk knżr hśn fram meš valdi.

Sem trślaus mašur mótmęli jeg žessu ofbeldi, og heiti į alla trślausa menn aš taka undir žau mótmęli meš mjer.

---