Allar fęrslur Allir flokkar Sos Um félagiš Śrskrįning Lógó Spjallid@Vantru Póstfang Vantru@Facebook Vantru@Youtube Vantru@Twitter

Hugleišing: Mišaldaspķtali į Skrišuklaustri

Viš fornleifarannsóknir į Skrišuklaustri ķ Fljótsdal hafa fundist leifar af žvķ sem viršist vera spķtali frį mišöldum. Ķ grafreit į stašnum hafa fundist bein meš óvenjulegri aldurssamsetningu – óvenju hįtt hlutfall af konum og börnum – sem žykir benda til žess aš žangaš hafi sótt konur ķ barnsnauš, auk beina og beinaleifa meš sjįanlegum sjśkdómseinkennum. Žess utan hafa fundist frjókorn af žekktum lękningajurtum, af aš minnsta kosti tķu tegundum, sem ręktašar hafa veriš markvisst į stašnum.

Žetta er allt hiš merkilegasta. Nś er vitaš aš kirkjan hefur ķ gegn um tķšina tekiš aš sér višamikiš lķknarstarf, sem reyndar hefur ekki veriš ótengt valdabrölti hennar aš öšru leyti. Fyrsti skattur į Ķslandi, tķundin sem tekin var upp 1096, fór žannig aš fjórša hluta til žurfta fįtękra (en žrķr fjóršu til kirkjunnar manna). En hingaš til hefur ekki mikiš veriš vitaš um tilhögun samfélagshjįlpar į mišöldum, į borš viš stušning viš sjśka. Žess vegna er fundur hins meinta spķtala į Skrišuklaustri mikilvęg uppgötvun.

Mikilvęg uppgötvun, mešal annars vegna žess aš spķtalinn viršist hafa veriš kominn til sögunnar löngu į undan klaustrinu. Klaustriš var stofnaš į sķšasta įratug fimmtįndu aldar en fornleifar sżna aš spķtalinn hafi veriš kominn žangaš ekki minna en öld fyrr. Skrišuspķtali var, meš öšrum oršum, fyrirrennari Skrišuklausturs.

Fyrir daga kirkjunnar fór samfélagshjįlp vitaskuld fram įn atbeina hennar. Fįtękum, sjśkum, öldrušum og fötlušum var framfleytt įn žess aš til kęmi stofnanavęšingin sem fylgdi žvķ, aš kirkjan gekk inn ķ žetta hlutverk. Viš höfum žvķ mišur litlar forsendur til aš hafa getgįtur um žetta starf, žar sem žaš var aš mestu fyrir tķma ritaldar – og žar sem ritlist var meira og minna einokuš af lęršum mönnum kirkjunnar lengst af og sagnaritun tók aš sjįlfsögšu nokkuš miš af hagsmunum hennar/žeirra – auk žess sem jafn hversdagslegir višburšir og hjįlp viš konur ķ barnsnauš eša fólk meš gigt eša glįku eša gallsteina žóttu ekki (og žykja ekki enn ķ dag) jafn fréttnęmir og safarķk morš, sifjaspella eša sjórekin skrķmsl – og žvķ ólķklegir til aš rata ķ annįla eša sögur.

Ég fullyrši žvķ ekkert um žaš sem ég veit ekki nóg um til aš hafa forsendur til aš fullyrša neitt um – svo ég böggli śt śr mér fyrirvara ķ heišarleikaskyni. Ég get hins vegar ekki annaš en leitt hugann aš žvķ sem mér finnst sem svķfi yfir vötnum, sem er félagsleg samhjįlp į fornöld og fram į hįmišaldir, ótengd eša lķtiš tengd kirkjunni. Ķtrekandi žann fyrirvara, aš ég geti ekkert fullyrt – žį leiši ég hugann: Ķ fyrsta lagi er engin spurning aš til var fólk – leikmenn og -konur – meš įgęta žekkingu į grasafręši. Žaš mį kalla žaš seišskratta, völvur, grasaguddur, gręšara eša annaš – og aušvitaš mį velta vöngum yfir žvķ hvaš į nśtķmamęlikvarša žętti bošleg lęknismešferš – en grasalękningar voru ekki uppfinning kirkjunnar. Fólk veiktist lķka įšur en kirkjan kom til sögunnar, og žaš hjašrdżr sem menn eru, žykir mér annaš ólķklegt en aš reynt hafi veriš aš hlśa aš žeim sem žess žurftu, eftir žvķ sem efni stóšu til. Žaš, hvort sem kirkjan kom nįlęgt žvķ eša ekki. Röntgentękni, meinafręši eša frumulķffręši eru žannig ekki forsenda fyrir žvķ aš žjónusta viš sjśka geti veriš meira og minna veraldleg eša sekślar.

Ég sé ķ anda mišaldafólk – leikmenn, ekki klerka – sem hefur komiš sér upp ašstöšu – frumstęšri į okkar męlikvarša en alśšlegri og vandašri eftir megni – til aš sinna sjśkum į Skrišu ķ Fljótsdal. Ég sé ķ anda grasaguddurnar og gręšarana rękta lękningajurtirnar og, ķ fyllingu tķmans, hvernig kirkjunnar menn hafa komiš og tekiš viš rekstrinum, eflaust ķ góšri meiningu og ósérplęgni – įn žess žó aš žeirra hafi veriš žörf – žaš er aš segja, įn žess aš gušfręšižekkingar žeirra eša vķgslu hafi veriš raunveruleg žörf, nema sem sįlusorgara fyrir fólk sem ég geng śt frį aš hafi veriš meira og minna trśaš į guš. Žaš er ekki žaš aš prestur geti ekki veriš góšur grasalęknir eša haft hlżlegt og hśmanķskt višmót – sem ég held aš sé reyndar regla meš ekki żkja mörgum undantekningum. Žaš er ekki žaš, aš prestur geti ekki komiš aš gagni, eša aš hann, sem prestur, geti ekki lķknaš žeim sem ašhyllast svipašar trśarskošanir og hann sjįlfur. Žaš er ekki žaš, aš einstökum prestum hljóti aš ganga illt til, eša aš žeir séu skašlegir. En, žegar öllu er į botninn hvolft, žį vęru žeir jafndżrmętir žótt žeir vęru leikmenn, žótt žeir hefšu enga vķgslu tekiš, žótt žeir vęru heišnir eins og hundar – og žótt žeir vęru jafn trślausir og boršstofuboršiš heima hjį mér.

Jį, ég lęt mig dreyma um mišaldaspķtalann sem var rekinn af leikmönnum, eša af mönnum sem rįku hann sem mannvinir, lķknarar, gręšarar, hlżhugar. Hvort žeir voru vķgšir til prests eša ekki skiptir ķ sjįlfu sér ekki mįli. Žeirra hlutverk hafši meira aš gera meš žekkingu į fólki og žekkingu į grösum, heldur en žekkingu į hvķtagaldri eša sęringum. Ķ fyllingu tķmans fęršist svo hlutverkiš ķ hendur kirkjunnar manna og į stašnum var stofnaš klaustur, ķ og meš utan um žennan spķtalarekstur, og ķ žaš gengu menn sem vildu sinna óeigingjarnri hugsjón sinni um lķkn viš sjśka, meš žann trausta bakhjarl sem stór stofnun į landsvķsu hlżtur aš mega teljast.

Ég lęt mig dreyma um spķtalann sem ķ fyrstu hafši lķtiš aš gera meš kirkjuna, en kirkjan tók viš meš einum eša öšrum hętti, įn žess aš hennar vęri ķ sjįlfu sér žörf sem trśarstofnunar. Kannski mį segja aš į žessum tķma hafi kirkjan aš żmsu leyti gegn hlutverki sem rķkisvaldiš hefur yfirtekiš ķ dag, og žegar kirkjan tók viš spķtalanum į Skrišu hafi žaš kannski veriš jafn ešlilegt og žegar ķslenska rķkiš tók viš St. Jósefsspķtala ķ Landakoti og Hafnarfirši af St. Jósefssystrum fyrir nokkrum įrum.

Ég sé spķtalann į Skrišu sem mögulegt dęmi um žaš, hvernig kirkjunnar sé ekki žörf – altént ekki bein žörf sem trśfélags – til aš halda uppi lķknaržjónustu eša til aš kynna lśsuga molbśa fyrir mannkęrleika og hjįlparstarfi. Jafnvel lśsugustu molbśar geta bjargaš sér įn žess aš kirkjan skipti sér af žeim (og reyndar mętti meš sömu rökum hugsa sér sams konar rekstur įn atbeina rķkisvaldsins – en žaš er efni ķ ašra grein į öšrum vettvangi...).

Jį ... ég lęt mig dreyma. Til öryggis vil ég žó įrétta aš hér lęt ég hugann reika og hef ekki forsendur til aš fullyrša um rekstur sem ég veit lķtiš um – og žar sem hugarreik mitt stenst ekki skošun hlżtur sį mismunur aš skrifast į mig. En ég hef forsendur til aš lįta hugann reika.

Vésteinn Valgaršsson 21.05.2005
Flokkaš undir: ( Sišferši og trś )

Višbrögš

Lokaš hefur veriš fyrir athugasemdir viš žessa fęrslu. Viš bendum į spjalliš ef žiš viljiš halda umręšum įfram.